Poslije svega...o ljubavi

Poslije svega evo i mene...napravila sam si jednomjesečnu pauzu, trebala mi je, sad sam dobro, ne treba mi više. Mislim da sam se tražila, ne kao osoba, tražila sam se u ovoj blogosferi. Iskreno bloganje mi više nije činilo zabavu, hobi i ljubav, već činjenicu koliko ljudi mi je na fejsu, koliko ljudi dnevno dođe na blog i da ne nabrajam, u biti sve mi se svelo na brojke. Koje bi mi trebale biti nebitne jer ne surađujem s brandovima, niti hoću u skorije vrijeme, ali eto upala sam u tu neku rupu koje uopće nije trebalo niti biti. Stoga, nakon kaj sam shvatila kaj mi je bitno ovdje, odlučila sam s blogom raditi sve kaj do sad nisam radila, a to uključuje neke nove sadržaje poput ovog. Prije ih nisam htjela raditi jer me bilo strah da mi neće biti čitani, danas me baš briga hoće li biti čitani, samo znam da za sobom želim ostaviti pisane riječi pa makar samo jednu osobu potaknule na razmišljanje i makar ta osoba bila ja sama...

Dakle, predstavljam vam novu rubriku na blogu "Manic Monday", znam da mi je naslov nemaštovit, ali brat bratu nije li svaki ponedjeljak maničan?! :D Priznajem naslov sam ukrala od poznate pjesme, sue me. :D Ideja je da ponedjeljkom pišem svoja razmišljanja o određenim temama, neki chit chat postovi, ne garantiram da će svaki ponedjeljak ići post, već dok ja dobijem potrebu za istim.

Upozorenje, ovo će biti post pun slova, bez iti jedne fotke. Ovo će također biti necenzurirani postovi pa ako vam poneko "sranje" i "jebiga" smetaju i mislite da im nije mjesto na jednom blogu, lepo prosim, odite s mog bloga dok sam još uvijek pristojna. Ljudi koji su mi bliski znaju da psujem, nije me sramota priznati i dok neki kažu da je to vrlo nekulturno, ja kažem da je to moj ispušni ventil. U ovakvim postovima ćete vidjeti najviše mene, ne Green, najviše Anamarije pa bi bilo glupo da samu sebe cenzuriram, kaj ne...

Enivjes, danas sam vam odlučila reći koju nepametno pametnu o ljubavi. Ako se pitate kud baš o ljubavi, le' me explain...nedavno sam čitala tako neke knjige i u moje kandže je pala Anna Todd sa svojom "Poslije svega" sagom. Neću vam pisati recenziju knjige jer ovom postu nikad neće biti kraja, hoću vam reći da me ta saga potaknula na razmišljanje o ljubavi. Nekako se tijekom cijele sage nisam mogla oteti dojmu koliko su glavni likovi toksični jedan za drugoga i kako spisateljica ima neku drugačiju verziju ljubavi od one moje... I nisam mogla ne pomisliti na sve one djevojke koje su još vrlo premlade i koje će pročitati knjigu i pomisliti kak je u redu da se dečko prema tebi ponaša ko prema govnu, samo zato jer za sobom vuče teret prošlosti. A-a, no ma'am, to nije u redu, u ovom svijetu u kojem sam ja odgajana, muškarac i žena, dečko i cura poštuju jedan drugoga bez obzira na sve. Sve me to dodatno potaknulo da razmišljam o svojoj ljubavi, vjerojatno ću vam sad biti totalno sladunjava (udarila sam se mentalno), ali,  jesam li imala sreće ili je to sudbina, nazovite kak hoćete, ali moja ljubav nije bila niti malo nalik dotičnoj sagi. Moja ljubav je bila iskrena, lijepa, onakva ljubav od koje postaješ bolja verzija sebe same, ne znam zkj pišem u prošlosti, moja ljubav je još uvijek takva.

Konačno dolazimo do poante ovog posta, ovo vam pišem jer sam svoju ljubav, svog dečka, svog Kristijana neko vrijeme uzimala zdravo za gotovo, a znam da svi to radimo, uljuljkamo se u tu neku rutinu i počinjemo sve raditi/koristiti kao da nam je Bogom dano, a to nije lijepo niti ispravno. Ne kažem da se za nečiju ljubav moramo totalno promjeniti ili raditi stvari koje smatramo neispravnim, ali isto tako tu ljubav moramo cijeniti i poštivati i raditi sve u svojoj moći da ona opstane. Doći će tako neki dani kad ćete se preispitivati koje ste stvari mogli uraditi, a niste ili koje ste stvari uradili, a niste trebali i tih dana će vam biti žao. Ne ću vam početi s nekom tužnom životnom pričom, počet ću vam sa šaljivom jer volim takve stvari i reći ću vam kak sam nakon dugo vremena lelujave veze i veze koju sam uzimala zdravo za gotovo potaknula sebe i Mr. Greena na one slatke zaljubljene poglede i sva ona sladunjava sranja koja parovi rade prvih godinu dana, a ne nakon sedam godina veze.

Zanima li vas kako sam primjetila da Mr. Greena uzimam zdravo za gotovo? Dovela sam se u tako neke situacije u kojima sam shvatila koliko smo kompatibilni, koliko su nama neke situacije prirodne, dok nekim drugim ljudima nisu, ljudima koji su puno stariji od nas, ovdje mislim na izražavanje osjećaja i one situacije u kojima komuniciraš s voljenom osobom samo pogledom... Dovela sam se u situaciju da jedemo s drugim ljudima i da ti tuđi dečki/muževi mljackaju kod stola, a ja vam imam onaj poremećaj da bi najrađe razbila cijeli stol, dok čujem nekog kak mljacka ili srče juhu (živci na 1000) :D i onda sam primjetila da su i mom dragom živci na 1000 i da ga nikad nisam čula kak mljacka. Dovela sam se u situaciju da moj nećak spava s nama u sobi i da hrče ko traktor (bješe samo jednu noć, ali majketi, ne naspavah se nikaj), a moj dragi je tiho disao do mene i svih ovih 7 godina nikad nije hrkao niti me probudio, dovela sam se u situaciju da mi je dragi ostavio posljednju vrećicu Nes-a 3u1, ne samo zato jer bi postala prava gadura da ju nisam popila, već i zato jer zna koliko to volim piti pa me nije želio mučiti apstinencijskom krizom... i još puno takvih stvari, znam da su sve ovo banalne stvari, ali banalne stvari čine život, a život mora biti lijep, a ljubav još ljepša.

Nakon te svoje spoznaje, odlučila sam prestat biti gadura i više cijeniti sve ovo kaj imam pa sam za početak, počela više vremena provoditi zajedno s dragim, radeći išta ili ništa. Počeli smo još otvorenije razgovarati, počeli smo se više dodirivati (ne prostaku, mislim na one nevine dodire ruku u javnosti ili poljupci u tjeme, te šeme). Počeli smo se jednostavno više voljeti, cjeniti, prihvaćati i ovim postom se nadam da ću nekoga tko je bio uljuljkan u život, potaknuti da taj život živi još više i bolje i da svoje bližnje cijeni i voli upravo onako kako zaslužuju. Just love.